Staklo je potvrđivalo svoju kvalitetu kroz protekla tisućljeća. Kao da je oduvijek bilo tu, nama na raspolaganju.
I recikliranje stakla poznato je gotovo isto tako dugo kao i njegova proizvodnja. Kad uzmemo u ruke staklenku, pustimo da nas povede mašta pa zamislimo da ona u sebi krije dodir naših predaka ili da je stajala na stolu nekog kralja. Vjerojatno će jednom za stotinjak godina iz nje utažiti žeđ naši potomci…
Zaronimo zajedno u zadivljujuću povijest stakla i zapamtimo: Ako je staklo bilo dobro jednom Tutankamonu, Cezaru ili Napoleonu, sigurno će biti dobro i nama!
Staklo kroz povijest
Staklo je oduvijek fasciniralo ljude. Nekoć se, kao jedan je od prvih trgovačkih proizvoda, smatralo statusnim simbolom faraona i careva.
Dokle sežu počeci stakla? U vremena starih Egipćana? Ili otkad je čovjeka? Oba odgovora su netočna. Staklo je staro koliko i naš planet. Može nastati na prirodan način, ako se, na primjer, udarom munje ili erupcijom vulkana, kamenje dovoljno zagrije. Tada nastaje “vulkansko staklo” ili opsidijan. Ovim staklastim oblikom kamenja služili su se već ljudi kamenog doba, naši su preci od njega pravili oružje, nakit i amajlije. Opsidijan je bio izrazito omiljen kod lovaca i sakupljača pa se njime vjerojatno počelo trgovati veoma rano.
Otkriće na logorskoj vatri?
Još uvijek nije potpuno razjašnjeno u kojem je trnutku i kako čovjek shvatio da može sam proizvesti staklo. Rimski povjesničar Plinije, koji je izgubio život prilikom erupcije vulkana u Pompejima 79. godine poslije Krista, ostavio nam je zanimljivu predaju o tome. Fenički trgovci iskrcali su se oko 5000. godine prije Krista na jednu plažu u Siriji i tamo izgradili ložište od kamena koji je sadržavao nitrat. Nakon što su trgovci zapalili vatru, kamenje se stopilo s pijeskom u staklastu supstanciju – i tako su Feničani otkrili tajnu stakla! Doduše, koliko god atraktivno zvučala ova priča, ona je vjerojatno fikcija, jer vrućina logorske vatre nije dovoljna da izazove opisani proces taljenja. Ali bit Plinijeve pripovijesti je istinita – način proizvodnje stakla čovjek je najvjerojatnije otkrio slučajno, možda prilikom pečenja glinenih posuda kod kojeg pod određenim uvjetima mogu nastati staklasti slojevi.
Recept iz Asirije
Najstariji poznati predmeti od stakla su staklene perle iz Egipta i Mezopotamije, a potječu iz 3500. godine prije Krista. Egipatske zanatlije su do 1500. godine prije Krista otkrili način izrade šupljih posuda od stakla, jer su iz tog doba sačuvane 3 vaze koje su pronađene u grobu faraona Tutmozisa III. Možda su pioniri proizvodnje stakla uranjali pješčani kalup u staklenu talinu kako bi napravili šuplju posudu, ili je možda taj kalup omotavan zagrijanim staklenim vlaknima. O antičkoj umjetnosti proizvodnje stakla u razdoblju nakon 650. godine prije Krista svjedoče najstariji opisi izrade stakla, pronađeni na ploči biblioteke asirskog kralja Ashurbanipala, koji je živio od 669. do 626. godine prije Krista. “Uzmi 60 dijelova pijeska, 180 dijelova pepela od morskih biljaka, 5 dijelova krede – i dobit ćeš staklo”, glasio je tada recept za proizvodnju stakla. Od tada se receptura nije bitno promijenila, iako je udio pijeska u vrijeme Ashurbanipala bio dosta malen u usporedbi s današnjom smjesom. Iz toga se može zaključiti da u antičkim talionicama stakla temperature taljenja nisu bile visoke i da je tada proizvodilo relativno mekano staklo.
Rimljani – zaljubljenici u staklo
U vrijeme vladavine rimskog cara Augusta – dakle, na početku naše ere – otkriveno je naposljetku i puhanje stakla, a otkrili su ga vjerojatno sirijski zanatlije u regiji Sidon-Babilon. Puhanje stakla omogućilo je proizvodnju staklenih posuda s tanjom stijenkom, što je doprinijeli njihovom ljepšem izgledu. Svatko tko je imalo držao do sebe, pio je vino iz staklenog kaleža. Rimljani, zaljubljeni u luksuz, proširili su korištenje vrijednih predmeta od stakla po čitavome carstvu i u mnogim zemljama prenosili znanje o proizvodnji stakla. Oni su pronašli i nove mogućnosti primjene tog prozirnog materijala te uveli staklo u arhitekturu. Optička kvaliteta rimskih prozorskih stakala bila je doduše dosta loša, ali su se ostakljeni prozori ipak smatrali apsolutnim statusnim simbolom.
Tajne su otišle u zaborav
Propast Rimljana uzrokovala je i izumiranje umjetnosti proizvodnje stakla, ne samo zato što su staklo i Rimljani međusobno bili tijesno povezani, nego i zato što je nakon razaranja Rima, posvuda nedostajalo novca za luksuz. A posjedovanje i uživanje u staklenim predmetima mogli su si u to doba priuštiti samo imućni slojevi. Moderni povjesničari baš ne vole kad se epoha koja je slijedila iza antičke naziva “mračnim srednjim vijekom”. Ipak, što se proizvodnje stakla tiče, to vrijeme sigurno nije bilo sjajno. U nekadašnjim rimskim kolonijama Galiji i Germaniji se doduše još proizvodilo staklo, ali mu je kvaliteta bila izrazito skromna.
Zeleno, debelo, neugledno
Srednjevjekovno staklo je, radi drugačijeg sastava, u pravilu bilo dosta otrcano. U antičko doba se soda, važan sastavni dio stakla, uvozila s Bliskog istoka. Kako su stari trgovački putovi bili uništeni, a evropska soda je bila preskupa – za proizvodnju stakla (ali lošije kvalitete) se počela koristiti potaša. Srednjevjekovno staklo je u pravilu imalo debele stjenke i bilo je u tonovima smeđe i zelene boje. Najviše su se proizvodili tzv. “rilasti kaleži” – staklene posude na nožicama u obliku slonovskog rila.
Statusni simbol staklo
U ranom srednjem vijeku nisu postojali prozori od stakla. Tek oko 1000. godine nastale su staklene ploče za crkvene prozore. One su puhane staklarskom lulom, nakon čega bi ih rezali i valjali. Te su ploče bile prilično male, jer su staklari mogli savladati samo ograničenu količinu stakla. Ipak, crkveni prozori predstavljaju početak važnog dostignuća, koje je dovelo do bojanih prozora od ispupčenog stakla te raskošnih prozora ili “staklenih slika”, koji se sastoje od mnogobrojnih staklenih komada uokvirenih olovom. S tadašnjim veoma skupim prozorima od savijenog stakla nastala je i profesija staklara. Općenito je kasni srednji vijek doživio pravu renesansu stakla. S luksuznom robom, staklom, mogli su bogati građani i plemstvo istaknuti svoj status, jer staklo odjednom više nije bilo debelo i slabo prozirno, nego ponovo elegantno, bezbojno ili u boji – sve to zahvaljujući staklopuhačima iz Venecije.
Azil za bizantske proizvođače stakla
Povijest legendarnog venecijanskog stakla usko je povezana s pričom o tzv. Rimu Istoka (bizantskog carstva). Konstantinopolis je koncem antičkog doba u mnogim stvarima preuzeo primat koji je do tada držao Rim – između ostalog i u proizvodnji stakla. Dok je kod nas vladao najdublji srednji vijek, u Konstantinopolisu su nastale nove vrste stakla. Razvijene su nove tehnike, omiljeni su bili mozaici od stakla, rezane ili brušene boce, vrčevi i kaleži. Kad je 1204. Konstantinopolis pao, Venecija, koja je održavala uske trgovačke veze s propalim carstvom, dala je azil bizantskim proizvođačima stakla.
Zaštićeni monopol
Serenissima (Najpresvjetlija Republika) – to naravno nije učinila iz čovjekoljublja, nego iz čistih ekonomskih interesa. Venecija se stoljećima prije razvila u skroman centar evropske proizvodnje stakla. Crkveni red benediktinaca se specijalizirao za proizvodnju skupocjenih staklenih boca. Uz pomoć bizantskih stručnjaka je venecijanska industrija stakla doživjela enormni uspon. Evropa je, možemo reći, po drugi put inficirana virusom stakla, a Venecija je dugo zadržala monopol u proizvodnji luksuznog stakla. Ovaj monopol štitila je strogim zakonima, kojima se staklarima iz inozemstva branilo da ovdje rade. Konkurencija nije smjela otkriti tajne venecijanskog stakla, koje je ponekad bilo tanko kao ljuska od jajeta i oslikano pastom za staklo.
Murano: još i danas zavičaj skupocjenog stakla
Venecija je zbog opasnosti od požara sve staklarske peći otpremila u Murano, drugu skupinu malih otoka na sjeveru Venecije. Domaći radnici, kojih je ponekad bilo i do 8.000, držani su na Muranu gotovo kao zatvorenici kako ne bi drugima prenijeli tajnu umjetnosti proizvodnje stakla. Inače, Murano još i danas živi od stakla. Većina tamošnjih staklana je u međuvremenu postala pravim stupicama za turiste, koji često na staklene predmete potroše previše novaca. Teško je odoljeti dašku one staklene čarolije, koja je nekoć zahvatila Veneciju, i koja se još uvijek širi kroz vrući zrak radionica. Posjet staklanama Murana se u svakom slučaju isplati, jer one omogućuju uvid u vrijeme kad je mnogo toga što se danas podrazumijeva, bilo tražena skupocjenost. Nakon pada Venecije, staklo je postalo proizvod koji su si konačno svi mogli priuštiti.
Bez obzira na to što su se stručnjaci u Veneciji trudili sačuvati svoju tajnu proizvodnje staklenih predmeta, proizvodnja stakla “na način Venecijanaca” (“à la façon de Venise”) se u 15. i 16. stoljeću proširila po čitavoj Evropi. U to doba staklarstvo doživljava neopisiv procvat. Zbog gradnje brojnih crkava i sve veće potrebe za prozorskim staklima, staklarstvo doživljava pravi procvat. Drugi razlog bio je napredak u znanosti, za koji je bilo potrebno sve više specijalnih staklenih predmeta. Već 1529. godine talijanski učenjak i izumitelj Galileo Galilei izumio je termoskop, prethodnika termometra. Staklo je korišteno i za izradu leće dalekozora, za kemijske i fizikalne elemente, kao i ispravljanje slabovidnosti, a 1550. godine znanstvenik Jacobus Hollerius je u Parizu svim kratkovidnim osobama preproučio naočale.
Goethe – stručnjak za staklo
Suvremena znanost bila je nezamisliva bez stakla pa su svi tadašnji ugledni znanstvenici dobro poznavali njegovu proizvodnju. Goethe, koji se čitavog svog života više smatrao prirodnim znanstvenikom nego književnikom, intenzivno je proučavao postupak taljenja stakla. I poznati kemičar Justus von Liebig, koji je djelovao u prvoj polovici 19. stoljeća, je bio poznati stručnjak za staklo. S oduševljenjem je govorio: “Svatko poznaje čudesna svojstva stakla. Prozirno, tvrdo i bezbojno. Kiseline i većina tekućina ne mogu mu ništa, na određenim je temperaturama podatnije od voska, a u ruci kemičara i pred plamenom uljne lampe poprima oblik svih sprava potrebnih za pokuse.”
Poticaj industrijalaca…
Kada je znanstvenik von Liebig napisao svoju izjavu o ljubavi prema staklu, ovaj je materijal već stoljećima bio predmet znanstvenih istraživanja. Godine 1679. Johann Kunckel objavio je svoje poznato djelo “Ars vitraria experimentalis”, koje je još dugo služilo kao standard svima koji su radili sa staklom. Poznati istraživači kao što su Fraunhofer ili Stokes unaprijedili su proizvodnju stakla te razvili nove recepture. Industrijalizacija, naravno, nije zaobišla staklane. Friedrich Siemens je 1867.g. na svjetskoj izložbi u Parizu predstavio staklarsku peć te je za nju, očekivano, dobio zlatnu medalju, što pokazuje važnost proizvodnje stakla u to doba. Kasnije je Siemens svoj sustav dodatno razvio te utemeljio kadnu peć s kontinuiranim radom.
…te pomoćnih staklara
Proizvodnja stakla se sve više industrijalizira. Jedan od pionira automatizacije bio je Michael Joseph Owens, koji je rođen kao sin rudara u američkom mjestu West Virginia, a od svoje desete godine radio je kao pomoćni staklar. Owens u staklani nije samo radio svoj posao, već je stalno razmišljao o tome kako pojednostaviti proizvodnju stakla. Godine 1903. konačno je predstavio svoj izum, koji je izazvao senzaciju diljem svijeta: automatski stroj za puhanje stakla. Ovaj je izum iz temelja promijenio čitavu branšu.
Ubrzani razvoj proizvodnje stakla
Na Owensovu se staklarskom stroju predoblik uronio u tekuće staklo pa je stroj pomoću potpritiska usisao talinu u metalni kalup. U kalupu se nalazio jezgrenik koji se pobrinuo za to da nastane šupljina. Nakon otvaranja pretkalupa, šupljina je dodatno povećana puhanjem. Owensov stroj proizvodio je devet boca u minuti. Evropsko staklarsko udruženje je 1907. godine za patent toga čudesnog stroja platilo 12 milijuna maraka, što je tada bio astronomski iznos. Zahvaljujući Owensovu izumu, svugdje su se gradile moderne, automatizirane staklane.
Postupak puhano-puhano
Ipak, Owensova tehnologija nije značila kraj razvoja. Naprotiv, bila je to osnova za mnoštvo novih izuma. Godine 1925. inženjeri Ingle i Smith na tržište su izbacili tzv. IS-stroj. Na njemu se tekuće staklo nije usisavalo, kao što je to bilo kod Owensova stroja, već je precizno dozirano pomoću kapi i ubacivano u pretkalupe. Tamo je staklena masa ispuhana u prvi oblik, nakon čega je predoblik prebačen u drugi kalup i ispuhan do kraja. Postupak je nazvan puhano-puhano, a njime se i danas koriste u masovnoj proizvodnji. Usavršeni IS-strojevi se i u 21. stoljeću nalaze u svim staklanama.
Put do suvremene proizvodnje stakla je bio dug – počeo je oko 1500. godine prije nove ere, kada su majstori u Egiptu dokazano prvi put radili šuplje posude od stakla. Danas se staklena ambalaža proizvodi u tovrnicama stakla širom svijeta, i to velikim brzinama i kvalitete o kakvoj su naši preci mogli samo sanjati.